Intervju

U vremenu kad je humor postao gotovo luksuz, a satira često jedini način da probavimo stvarnost, razgovaramo s dramaturgom i profesorom dramaturgije — Zoranom Mlinarevićem. Rođen u Sarajevu 1976. godine, Mlinarević je diplomirao dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, gdje danas predaje kao vanredni profesor. Kroz bogatu karijeru, radio je na raznim teatarskim projektima, uređivao filmski program na RTV BiH i pisao kritike koje su uvijek izazivale reakcije.

U intervjuu ćemo razgovarati o tome šta znači pisati komediju danas, koliko je ona moćna kao sredstvo društvene kritike i da li je smijeh zapravo najjači oblik aktivizma. Profesor Mlinarević će nam otkriti i šta priprema za polaznike Helem Nejse Talent Akademije, gdje će predavati na programu „Pisanje komedije“ i inspirirati mlade autore da pronađu svoj glas. Kako se gradi karijera dramaturga, kako se koristi humor da se preživi stvarnost, te zašto je važno da komedija ostane prostor slobode— samo su neka od pitanja na koja tražimo odgovore.

Šta dramaturgija u pisanju komedije podrazumijeva i po čemu se razlikuje od dramaturgije u drugim žanrovima?

-Svaki umjetnički oblik ima svoju unutrašnju logiku i svoja pravila koja omogućuju da umjetničko djelo funkcionira kao jedinstvena estetska cjelina. To, naravno, vrijedi i za dramu – odnosno komediju u ovom slučaju. Od svog nastanka u Staroj Grčkoj, komedija je bila neprekidno prisutna kroz historiju europske kulture. Za razliku od komedije, procvat tragedije ili građanske drame uvijek su uvjetovale specifične društvene ili historijske okolnosti. Ustvari, komični elementi u različitim oblicima mogu se pronaći u gotovo svim svjetskim teatarskim tradicijama. Spomenimo kao primjer kyogen, komično-satirične skečeve koji se izvode u okviru tradicionalnog japanskog Noh teatra. Kyogen služi kao svojevrsno komičko olakšanje, stvarajući kontrast u odnosu na ozbiljni, duhovni i simbolički sadržaj Noh drama. Ova stalna prisutnost komedije u različitim epohama i kulturama govori nam o univerzalnoj prirodi komedije, kao i o njenoj sposobnosti da se transformira i prilagođava različitim društvenim kontekstima.

Koje su osnovne dramaturške strukture koje stoje iza uspješne komedije? 

-U umjetnosti, kao i u životu, ne postoji univerzalna formula za uspjeh. Čak i u kulinarstvu dobar recept vam ne garantuje savršeno jelo. Međutim, sticanje iskustva, temeljito poznavanje zanata, kontinuirano proširivanje znanja i razvijanje vlastite umjetničke tehnike - bilo da se radi o pisanju komedije, savremenom plesu ili pravljenju kolača – usmjerit će vas u pravom smjeru i pomoći vam da od dobre ideje napravite kvalitetno umjetničko djelo… - ili ukusno jelo. Komične efekte možete graditi na različite načine, bilo kroz komične karaktere, zaplete isprepletene zabunama i nesporazumima ili kroz igru riječi i verbalni humor. Ali, bez obzira koju vrstu komedije odaberete, ključno je da odabrani postupak bude dosljedno razvijen i do kraja sproveden.

Na koji način se likovi u komediji dramaturški grade? Kako stvoriti lik koji je istovremeno smiješan i uvjerljiv?

-Zavisno od vrste komedije, komički likovi se mogu graditi na različite načine. U farsi, gdje dominira grubi fizički i verbalni humor, likovi se prikazuju kroz karikaturalno preuveličane fizičke osobine. Molière često već u naslovima svojih komedija naglašava mane protagonista (Mizantrop, Škrtac, Umišljeni bolesnik). Zajednička im je je nesvjesnost vlastite komičnosti – čak nerijetko svoje nedostatke doživljavaju kao vrline. Ono što komičke likove i njihove postupke čini smiješnim za Henrija Bergsona je određena „mehanička krutost“, nefleksibilnost karaktera, duha, pa čak i tijela.

Kako balansirati između humora i ozbiljne poruke? Može li komedija biti i „tragična“ u svojoj osnovi?

-Iako se tragedija i komedija često percipiraju kao suprotstavljeni žanrovi, one su od svog nastanka uzajamno isprepletene - mnogo više i dublje nego što se to može zaključiti na prvi pogled. Kroz historiju teatra često možemo naći komične scene u tragedijama ili tragične teme u komedijama. Ova hibridnost možda je najviše prepoznatljivija u Shakespeareovim djelima poput komedija Mletački trgovac, Mjerom za mjeru ili Sve je dobro što se dobro svrši, koje se ponekad nazivaju i problemskim komadima zbog svoje tematske slojevitosti te svojevrsne namjerne nedorečenosti i dvosmislenosti. S druge strane, scena s grobarima u Hamletu, najpoznatiji je primjer mehanizma komičkog olakšanja u tragediji. Kroz XX vijek, pa sve do danas, ključnu ulogu u drami imali su hibridni žanrovi poput groteske, tragikomedije ili drame apsurda u kojima se tragički i komički elementi ne samo miješaju, već i potenciraju. Zbog toga sam i odabrao komičko olakšanje kao temu svog razgovora sa polaznicima Helem Nejse Talent Akademije, budući da je komičko olakšanje u savremenoj kulturi postalo neophodno sredstvo otklona i komentara savremenih društvenih tema te olakšavanja sve prisutnijeg pritiska i napetosti u našem okruženju.

Koliko je važna dinamika ritma i tempiranja u dramaturgiji komedije? Kako prepoznati pravi trenutak za šalu, a kada stati?

-Ritam i tempo imaju ključnu ulogu u komediji i određuju učinkovitost komičkih postupaka. Ponavljanje, kao jedan od najstarijih i najosnovnijih alata komike, može izazvati željeni efekat (smijeh) samo kada je ritmički precizno postavljeno. Svaka replika, svaka šala, kao i svaki drugi komički element, mora imati svoje mjesto u kontekstu komedije kao cjeline. Ako je neka šala u komediji sama sebi svrha, ona zapravo narušava ritam, a samim tim i cjelovitost komedije.

Kako dramaturški koristiti jezik, dijalekt ili lokalni humor, a izbjeći banalnost?

-Dijalekt i lokalni humor mogu biti vrlo korisna sredstva u komediji ako se koriste u svrhu građenja dramske radnje i bili su jedan od ključnih elemenata uspjeha talijanske Commedia, gdje su služili ne samo za karakterizaciju likova već i za subverzivnu društvenu kritiku. U savremenoj komediji, ova sredstva zahtijevaju posebnu pažnju: ako se koriste površno, postoji opasnost od degradiranja likova i njihovog svođenja na nivo stereotipa, što se, na žalost, ponekad i namjerno radi u komercijalne svrhe.

Koje dramaturške metode preporučujete mladim piscima kada zapnu u pisanju komičnih scena?

-Mladim piscima preporučujem da što više rade na sebi: da se obrazuju, da što više čitaju (posebno dramske tekstove), gledaju dobre predstave i filmove… Svaka „investicija“ u vlastito znanje i vještine sigurno će se višestruko vratiti. Također, lakše je učiti na tuđim greškama nego na vlastitim.

Kako dramaturg vidi ulogu publike u procesu kreiranja komedije? Piše li se komedija „za publiku“ ili „o publici“?

-Komedija, kao i većina umjetničkih dijela, nastaje sa namjerom da pronađe svoju publiku. U teatru je to naglašeno i više nego u drugim umjetnostima jer svaka pozorišna predstava postoji samo u sadašnjem vremenu - u trenutku izvođenja. I svako njeno novo izvođenje se, barem malo, razlikuje od prethodnog. Mislim da je ta „prolaznost“ s jedne strane prokletstvo, ali i privilegija teatra – taj trenutak direktnog i živog susreta sa publikom. Naravno, svaka dobra komedija u sebi nosi i neku vrstu društvenog komentara i u publici uvijek imate onih koji bi se trebali prepoznati u ogledalu na sceni.

Kako satira dramaturški funkcioniše unutar komedije? Koliko je zahtjevno zadržati ravnotežu između ismijavanja i poštovanja teme?

-Nastanak satirske igre je ustvari prvobitno povezan sa izvođenjem starogrčkih tragedija u okviru Dionizijskih festivala. Između ostalog, imale su i funkciju komičkog olakšanja koje smo već ranije spominjali. Savremena satira u prvi plan stavlja društvenu i političku kritiku i s obzirom na ekstremnu iščašenost trenutne situacije u svijetu nije nimalo čudna njena trenutna popularnost među žanrovima komedije.

Koje dramaturške pogreške su najčešće kod autora koji prvi put pišu komediju? Šta biste im savjetovali da izbjegnu?

.Mislim da bi se mladi autori koji pišu svoju prvu komediju trebali svom snagom oduprijeti instiktivnoj potrebi da u jednu komediju smjeste čitavu planetu Zemlju sa ostatkom Sunčevog sistema ili želji da izmisle potpuno novi i nikada do sada viđen oblik komedije. Umjesto toga, trebaju se što više osloniti na već postojeće znanje iz oblasti dramaturgije koje im može pomoći da ispričaju svoju priču i budu nagrađeni iskrenim smijehom publike.